BEST OF BILTEN 2013: A tko si ti? - kako je Obi-Wan-Kenobi spasio stvar...
Publika je mjerilo koje određuje kakav će pridjev dobiti predstava. A ova publika je odredila pridjev super. Vjerojatno bi rekla izvrsno ili odlično, no sjetite se tko ovdje je prava publika, srce našeg Festivala...
A tko si ti, čitatelju? A tko sam ja? To veliko pitanje jučer je na kazališnim daskama izgovoreno najmanje dvadeset puta, možda i više samo sam se ja tijekom predstave bila toliko navikla na njega da ga više nisam ni zamjećivala. Predstava kazališne družine Pinklec iz Čakovca se, ma zamislite, zove "A tko si ti?", što je sasvim prikladno ime.
Prvih pet minuta troje glumaca provelo je izvlačeći se ispod plahte koja je prekrivala pozornicu i međusobno se ispitivalo... da, već znate koje pitanje. Kada su utvrdili svoje ime i spol, krenuli su pričati priču o izgubljenom mačetu koje nije znalo tko je ni otkuda je došlo. Sve životinje iz priče predstavljali su jastuci raznih boja i oblika, ovisno o kojoj se životinji radi. Isprva sam pomislila: Jastuci? Molim? No, onda sam u glavi začula glas Mileve Dundov koja me kao Obi-Wan-Kenobi Lukea podsjetila: "Lutka može biti sve...bitno je samo da djeca u to povjeruju..." i od tog časa na pozornici nisu više trčali narančasti, zeleni i smeđi jastuci već vjeverice, drveće i mali mačić (ne ljudi moji, nisam luda).
Žao mi je što je ova predstava vjerojatno dobila jako loše kritike Nore (mogu zaključiti po njihovim komentarima i odlascima jučer) jer predstava nikako nije bila loša. Meni je bila malo nezanimljiva i bebasta, da, smatram da su se glumci "kreveljili"i radili nepotrebne stvari te da ne postoji neka prava poanta predstave... no ja imam puno godina (ne smin od sramote reć kol'ko), puno više nego djeca kojima je namijenjeno ovo. Zato sam prestala slušati unutarnji glas koji mi je govorio da odem (a i nisam mogla zbog Šefa kraj mene) i počela slušati publiku.
Čula sam dječji smijeh, znate onaj neobuzadni kojeg ni mamin šapat: "Tiho, u kazalištu smo!", ne može utišati. Čula sam dovikivanje odgovora na pitanja koja su "mučila" likove u predstavi. Vidjela sam djecu koja ne samo da ne odlaze već se približavaju pozornici, naslanjaju na nju, guraju se kako bi ih više stalo, sve samo da bi bolje vidjeli. Publika je mjerilo koje određuje kakav će pridjev dobiti predstava. A ova publika je odredila pridjev super. Vjerojatno bi rekla izvrsno ili odlično, no sjetite se tko ovdje je prava publika, srce našeg Festivala...
Iva Dominović
