Gradsko kazalište „Zorin dom“, Karlovac
Gledam na tribine, moja mama i ja, i nađe se tu mjesto suđeno nama. Naime sjele smo pokraj jedne kospođe s kćerkom ogromnih smeđih očiju. Nismo bile niti malo svjesne što nas tek čeka tokom predstave.
Nakon par minuta stresa da li će doći osoba s kartama za naša sjedala, predstava je napokon pčela. Na pozornici se pojavljuje sramežljiva djevojčica u ulozi 'mame koze' i veselo izvodi plesne pokrete s jednom dječjom lakoćom. Moja mama odmah komentira da sigurno ide u neku plesnu školu, ja samo potvrđujem glavom i vraćam pažnju na predstavu. Dolazi, blago rečeno, veeliki lik koji se pokazao kao jako glasan pripovijedač jer uopće nije imao mikrofn na glavi nego je svojim snažnim, skoro pa deranjem, pokušavao dosegnuti blizinu na kojoj mikrofon može nešto prenijeti na zvučnik. Tijekom predstave u kut oka mi ulaz velike smeđe oči male djevojčice koja upoće ne mari za predstavu i netremice gleda svoju tetu u redu ispred. Za nju predstava jednostavno nije postojala, teta je svojim postojanjem bila očito zanimljivija od nekih sedam kozlića. E sad, dolazi vučina na scenu i moja smeđooka susjeda počinje zavijati na sav glas, isto kao vuk i tako joj pažnja ode na scenu, gdje bi inače i trebala biti. Vok svojim zavijanjem čak ukljućuje publiku u predstavu tražći da mu uzvratimo njegov snažan urlik, moja susjeda, moram priznati, to najbolje radi, jako profesionalno i impresivno.
Dopalo mi se kako je vuk helijem i pekarskim rukavicama uspio izimitirati mamu kozu. Ulazi vuk u kuću i kozlići kreću u akciju. Bilo je tu udaranja tavama, kamenjem, loncima, kaputima, klupama, stolovima... Moja majka i ja se nismo mogle prestati gušiti od smijeha, a kod male susjede je došlo do male nezgode od silnog uzbuđenja. Nakraju predstave ju je mama morala presvući i kada su bile na odlasku nazvala ju je svojom „mokrom princezom“. To me također prisjetilo na događaj pred vratima Ljetne pozornice, ali ovje se nužda morala obavljati iz visine na lijepe šibenske pločice. Više se niti ne zna tko je ovdje životinja, a tko čovjek. Mislim da su neki ljudi preozbiljno shvatili pouku predstave 'Knjiga o džungli' , da se u svakom čovjeku krije životinja.
Prije nego što zaključim sa svojim profesionlnim novinarskim osvrtom na predstavu, reći ću još par riječi o predstavi. Mislim da su glumci odradili izvrstan posao, pjevači i glumački. Ne mogu izostaviti dragocjene face vuka, vidi se takva uvježbanost da je predstavu odigrao iz 'šuga' , bez imalo problema. Negova figura je odlično pristajala liku vuka, a kostimić ga je učinio najslađušnijim vukom kojeg sam ikada vidjela. Više je izledao kao neka mala mekana ovčica sa najmekanijim trbuščićem.
Bilo je tu doze razigranosti, ludosti i HUMORA. Iskreno, od kazališta „Zorin dom“ nisam niti očekivala ništa manje.
Nika Vlahović, 16