VLAK U SNIJEGU: Odlična predstava sa slabim tonom

VLAK U SNIJEGU: Odlična predstava sa slabim tonom

Još jedan tekst sa zadnje predstave 'Vlak u snijegu'...

 

Ubrzo dođe svemu kraj, a meni još uvijek u ušima odzvanja pjesma puža Stanka s predstave "Jaje" kojom je otvoren ovaj 58.Međunarodni festival djeteta. Žurim, jurim, žurim polako. Eh, da je bar tako jurio i ovaj naš festival, žurio polako?! Ali nije!

Pročitavši naslov posljednje predstave u ušima mi je, umjesto Stankovih stihova, zasvirala pjesma "Kad se male ruke slože". Nakon uvodnog govora u kojemu je župan pokušavao izvući najbolje iz sebe, započela je predstava u kojoj niti jedan glumac nije imao mikrofon, na opću žalost dupkom ispunjenog gledališta. Za mene, koja sam sjedila u zadnjem, 13. redu, da me ovaj put baš nitko ne može ometati, stalno lupati o stolicu i odmarati se na mom koljenu, bilo je izazov čuti svaku riječ. Još je pokraj mene sjedila jedna malena koja je slikala scenu iz svakog mogućeg kuta tako da je bilo malo teže pratiti predstavu.

Sigurna sam da svi već znate knjigu Mate Lovraka "Vlak u snijegu", jednu od zanimljivih priča našeg djetinjstva koja se jos čuva na staroj kazeti mojeg starog kazetofona. Glavna poruka knjige  je graditi i  zadržati zajedništvo jer je s njim sve moguće. Odmah sam se prisjetila domaćina Ljubana, dobre Drage i bogatog Pere, njihovog izleta i ostalih dogodovština u školi I na selu. To su bila vremena gdje ocjene nisu bile važile i vremena kad je profesorima bilo stalo da nečemu nauče djecu. Danas su rijetki takvi učitelji i glavni im je hobi pronaći što djeca ne znaju, kazniti ih lošim ocjenama i mrcvariti testovima do iznemoglosti.

U predstavi mi se svidjela scena, kao i kostimi djece koji su dočaravali vrijeme u kojima se radnja zbivala, vrijeme bez interneta, mobitela, gdje su glavni rekviziti za igru bile stare krpe, maske životinja i sve ono što se moglo naći u prirodi. Nije bilo obilja, bilo je siromaštvo i djeca su bila sretnija, razigranija, maštovitija. Čokolada je bila rijetkost i s njom si mogao nekog razveseliti ili potkupiti kao što je to činio Pero, ne bi li izborio mjesto glavnog zadrugara.


Predstava je bila za odličnu ocjenu, samo da smo mogli dobro i razgovjetno čuti tekst. U gledalištu je vladao žamor jer mnoga djeca nisu ništa čula, posebno ona u 13. redu. No, u svakom slučaju sve pohvale kazalištu iz Pule kao i ocjenjivačkom vijeću za odabir predstave kojom je naš festival zatvoren.

Dok je festival još trajao, moram priznati da sam se čak u jednom trenutku pitala kada će više završiti, jer je bilo nebrojeno predstava koje su bile nezanimljive, nerazumljive, s kojih je mnoštvo djece odlazilo, ali čim se zastava počela spuštati trnci su me pojeli, a suze skoro doplivale do očiju, knedla zastala u grlu i u taj čas poželjela sam da samo još mrvicu ostane ponosno visiti na stupu. 

Zastava je rekla svoje, a ja samo mogu reći da pokušate ostati u duhu našeg festivala, širite glas o njemu da svake godine imamo što više posjetitelja, što više dobrih predstava i radionica, još više mašte i igre, i nadam se da će sljedeće godine šibenske kamene ulice opet oživjeti dječjim smijehom kao i do sada.

Nika Vlahović 15

 

FOTO GALERIJE

Vlak u snijegu

Alisa u zemlji čudesa

Wanda Lavanda

PALČICA