ALISA U ZEMLJI ČUDESA: Najbolje predstave se čuvaju za kraj!

ALISA U ZEMLJI ČUDESA: Najbolje predstave se čuvaju za kraj!

Narodno pozorište Sarajevo, Bosna i Hercegovina (Ljetna pozornica)

 

Predstava me se jako dojmila jer je bila u pitanju poznata priča izvedena plesnim koracima. Zapravo, čini mi se kao da je izašla upravo iz moje glave. Plesači su bili baletani, ali su plesali u suvremenom obliku.

Na scenu je prvo ušetala gospođa u crnoj haljini sa bijelom kragnom. Izgledala je kao da je upravo izbačena iz djevojačke škole zbog svoje čudnosti, a onda je iz druge sobe izvukla identičnu haljinu kao da je to najsavršenija stvar na svijetu. Samo se prešetavala iz sobe u sobu prvih 15 minuta dok je publika još marširala tribinama. Isprva mi se činilo kao da  je slučajno banula na pozornicu popivši prije toga veliku litru miješanog alkohola. Ubrzo je u sobu ušla nekolicina muških plesača i odlučnim, ali i ujenačenim pokretima uveli nas u čudnovato raspoloženje. Potom je uletjela Ona, Alisa, kao grom iz vedra neba. Ona crna „gospođa“ s početka priče počela je zapisivati sve riječi koje su joj, gledajući Alisu, padale na pamet, po vratima načinjenim od crne ploče, kao na primjer „živa zaspala“ ili „vrlo radoznala“. Moram priznati da su vrlo domišljato to izveli. U kutu mog oka se ništa nije događalo, čak je publika danas bila kulturna, ako oduzmemo onaj stampedo na početku predstave. No zabrinula bih se da nema konstantno jednog djeteta gdje baš ja sjedim, a koje mi cijelu predstavu uljepšava svojim najjačim lupanjem o moju stolicu. Cijelo vrijeme su se na pozornici izmjenjivali čudnovati likovi i izvodi prekrasne plesne točke.

Iznenađenje je izazvao jedan deblji muški plesač koji je u crnoj haljini i štiklama nabadao poput moje mame koja uporno pokušava napraviti korak u mojim baletnim špicama. Pri tome je slikavao plesače i publiku. On je izazivao buru smijeha. Ovo je bila najmodernija izvedba Alise bez teksta uz puno plesnih pokreta. Za kraj, crna gospođa s početka predstave izgovorila je poruku nad svim porukama, koju često i doma slušam:“Mi nismo ono što jesmo, već ono što možemo biti.“

Ovo je do sada bila najljepša festivalska predstava i imam dojam da festival uvijek najbolje čuva za kraj. U tom raspoloženju završavam ovaj tekst s odličnom ocjenom i jurim na spavanac jer sutra je zadnji festivalski dan i valja naoštriti pero za posljednja slova festivalskih novina.

Nika Vlahović, 15

FOTO GALERIJE

Vlak u snijegu

Alisa u zemlji čudesa

Wanda Lavanda

PALČICA