'Darmazemska': Zemlja koju je stvorila dječja mašta
U Darmazemskoj sve što nacrtate postaje stvarnost, od svinja preko mikrovalne pećnice do vrata.
"Bilo je odlično! Bija je veliki dim! I pravili su mjehuriće! Žarulja je pjevala!" govorili su mi mališani sa sjajem u očima kad sam ih pitao kako im se svidjela predstava. Bili su izvan sebe, ostali su u Darmazemskoj i nakon završetka predstave. "Što je Darmazemska?" sigurno se pitate. Darmazemska je zemlja koju je stvorila dječja mašta. A dječja mašta zna biti jako iracionalna i apsurdna. Pogotovo apsurdna.
Ogledni primjer toga su glavni likovi Marija i Dario, djeca koja na prvi pogled nemaju nijednu dodirnu točku. Dario je znatiželjno dijete, voli red, čita knjige i radi kemijske eksperimente u svojoj sobi. Marija voli igračke, živahna je, vesela i nikad nije knjigu pročitala. Spletom okolnosti (čitaj: ona situacija kad su roditelji prijatelji pa isto očekuju od svoje djece) oni se nađu sami u Dariovom stanu. Međusobno se ne podnose i čekaju da im se roditelji vrate. Ipak, planove im pomrsi oluja zbog koje nestane struje u kući. Oni tada naprave ono što djeca inače rade kad im je dosadno (ili ono što su radila dok za 2. rođendan nisu počela dobivati iPadove) - stvore cijeli svijet ni iz čega, izmisle jezik koji samo oni razumiju i počnu istraživati taj novi svijet imena Darmazemska.
U Darmazemskoj sve što nacrtate postaje stvarnost, od svinja preko mikrovalne pećnice do vrata. Glumce su u istraživanju Darmazemske cijelo vrijeme slijedili mališani iz publike svojim reakcijama. A u Darmazemskoj stvarno ima svega. Svinje se kuhaju žive u mikrovalnoj, dječje noge postaju federi, duhovi pomiču police i smiju se kad ih škakljete, a postoji čak i neprijatelj u obliku strašnog Susjeda, koji djecu pokušava oteti iz Darmazemske. Definitivno najupečatljivi trenutak u predstavi je bio kad su Marija i Dario odlučili mjehurićima od sapunice raznijeti Susjeda. Mjehurići su letjeli svugdje po pozornici, ponekad u ruke oduševljene djece u prvom redu.
Ipak, svemu kad-tad dođe kraj, pa tako i Darmazemskoj, koja dolaskom struje nestaje jednako brzo i magično kako je i nastala. Na vrata dolazi Susjed, kojeg su naši junaci izmlatili vratima i prozorima te mu i cipelu ukrali zamišljajući da su u Darmazemskoj. Susjedu to puno ne smeta jer se prisjeti kako je i on jednom bio dijete i maštao. Dario i Marija se rastanu, sada u puno boljim odnosima nego prije i zaključe da se moraju još koji put poigrati.
Za kraj ne smijem zaboraviti spomenuti genijalno osmišljenu scenu, koja je uistinu izgledala poput crteža na ploči koji oživljavaju u dječjoj mašti. I, poslije svega, ocjena (pa Bože moj, što je moj tekst bez ocjene): D (Davaj kartu do Darmazemske!)
Điđi Delalić (17)
