Điđi rezimirao 54. MDF: Moglo je i bolje, ali nije bilo loše!
"Uvijek pokušavam ostati pozitivan i uživati u "onome što valja" na festivalu. A toga uvijek ima..."
Još jednom dolazimo do onog dana koji uvijek prerano dođe - kraj i zatvaranje festivala. Svake godine sam sebi kažem da će ga biti i slijedeće godine, i svake godine tugujem unatoč tome. Možda festival pomalo opada u kvaliteti, možda je pao interes, ali tih 15 dana je jednostavno nezamjenjivo; 15 dana predstava, i dobrih i manje dobrih, i 3+ i 4+, i onih domaćih i one dvije-tri strane. Petnaest dana članaka, inspiriranih i neinspiriranih, zadivljujućih i onih 15 ostalih.
Hm, sve nešto bacam na pesimizam... Ali stvarno, nije sve tako sivo. Uvijek je bilo, i bit će, dobrih i manje dobrih predstava (smatram da se nijedna predstava ne može nazvati lošom jer je u svaku uložen određen trud i svačiji ukus je drugačiji). Isto tako ću se ja uvijek uzalud žaliti što svake godine ima svega jedna, ponekad dvije predstave za stariju publiku. Svake je godine ozvučenje na Maloj loži užasno. Dakle, ove godine festival nije donio neke velike negativne promjene. Isti je kao i prije, možda je baš u tome problem. Problemi koji se prebacuju iz godine u godinu se ne rješavaju, ili se možda rješavaju toliko sporo da se ne primijeti. U svakom slučaju, uvijek pokušavam ostati pozitivan i uživati u "onome što valja" na festivalu.
A toga uvijek ima. Da samo spomenem, među ostalim: radionice, ulice pune ljudi, druženje s ekipom iz Nore i Biltena... Ipak je ovo rezime, pa ću malo analizirati svoja iskustva s ovogodišnjeg festivala. Prva velika vijest za mene bila je da će ove godine Bilten biti potpuno digitaliziran, u obliku web-stranice. Postali smo blogeri! Na Noru je došla hrpa novih mladih, entuzijastičnih novinara koji su s vremenom okupirali prostorije Biltena. U hladnjaku su se pojavile boce Spritea i Coca-Cole, koje sam nakon početnog skepticizma popio. Još sam živ i zdrav... Kontroverzni filmski kritičar M se vratio iz Španjolske pomalo umoran, te ove godine nije bilo ni ekscesa ni kontroverzija, nasreću ili nažalost, ovisi o vašim pogledima na svijet. Imali smo mali "okršaj" sa zaštitarima jer nas nisu puštali na predstave.
Nakon što je kritičar M prošle godine intervjuirao projektor, ove godine je mladi novinar poznat samo kao L intervjuirao festivalsku zastavu. Ja sam, s druge strane, intervjuirao "prvu osobu" iliti voditeljicu festivala. Moja mlađa kolegica Ena je upoznala Željka Burića. Ja sam tijekom čitavog festivala po gradu tražio inspiraciju koju sam izgubio, bez rezultata. Sretnog i poštenog nalaznika častim točenom vodom. Odgledao sam predstavu na španjolskom i shvatio što se događa, odgledao sam predstavu na slovenskom i nisam imao pojma što se događa (ipak sam mariachi u duši).
Eto, kratki rezime svega što se dogodilo ove godine. Bilo je svega, nije bilo bureka kao prošle godine, nije bilo ni nekih većih skandala i ekscesa. Na kraju se pitam, što nas čeka iduće godine? Nešto bolje? Gore? Ili najvjerojatnije isto što i dosad, s nekih 200 000 kuna manjim budžetom. Ipak, nije sve u budžetu. Vidjeli smo dosad da festival može biti dobar i s manje novca, iako ne onoliko dobar koliko bi mogao i trebao biti. Da zaključimo, još jedan rastanak od dragog nam prijatelja, još jedna godina iščekivanja do idućeg festivala, još jedan dugi rezime koji će (bar se nadam) pročitati nešto više ljudi nego prethodnih godina.
Ocjena: A (A moglo je i bolje, al' ni ovako nije loše. Arrivederci do idućeg festivala!).
Điđi Delalić (16)
